Idi lezi, ne bulazni

Dobrodošli na moj blog, dragi moji ljudi, uživajte mi ;*

16.10.2013.

Odlasci.

Tako je za tebe najlakše, otići kada je meni najteže. Lahko ti je i glumiti povrijeđenu sujetu, zanemarujući činjenicu da nisi bio tu kada mi je bilo potrebno. Okreneš se i odeš,i misliš čekaću te zauvijek. I čekam, ali koliko još dugo ne znam. Svaki put se vratiš, ali jednom mene neće biti na istom mjestu gdje si me ostavio. Otići ću i ja, jer ljudi odlaze, a i ja sam sam čovjek. Nema te ljubavi koja će me natjerati da poludim i da odustanem od sebe. Jer samo sa sobom ću se morati nositi cijeli život. Sve ostalo je prolazno. Jer ljudi odlaze. I nek' odlaze, ostati će oni pravi. A da li ćeš ti ostati ? Ne znam, ali znam da te neću zauvijek čekati kada odeš, pa se vratiš. A uvijek se vraćaš. Sitne i glupe su to svađice, ali ako me tu iznevjeriš gdje ćeš biti kada mi stvarno budeš potreban ? Jer ljudi odlaze, pa možeš i ti.

15.08.2013.

Sarajka, originalno

"I kažeš zovu te Sarajka", pogledao me upitno zadržavši dah. "Da" kratko odgovorih, "Kako originalno" doda on sa ironičnim podsmijehom. Obuhvatih njegov lik krajičkm oka, crna kosa, isturena brada i tako mi svega lijep osmijeh. Skrenuh pogled i nasmiješih se sebi u njedra. Pomislih, šta je danas originalno? Milijarde ljudi, sa različitim ćudima pa opet svi nalikujemo jedni na druge. Iste potrebe, želje i jako slične ambicije nas terete. Uredu je biti isti kao ostali, uredu je ne biti originalan, uredu je i tek ličiti na druge. Ali važno je ličiti na čovjeka. Vratih pogled na njegove oči, a on od mene nije uspio sakriti svoju nesigurnost, kao i za mnoge i za njega sam bila enigma. "Ni ljubav danas nije više originalna, ni naše misli ni osjećanja, sve nam je nametnuto. Ali nismo svi isti, jer da jesmo bio bi ovo vraški dosadan Svijet". "Ipak bih te volio odvesti na piće" doda on brzo, a ja se tiho u sebi zapitah - Ma u šta sam se sada uvalila. Kao što sam pretpostavila uslijedila je još jedna u nizu mojih avantura.

14.08.2013.

Ne zaboravi ponos .

U kojem tačno momentu zapravo prestajemo da budemo realni u vezi osoba sa kojima provodimo svaki dan. Zar se toliko naviknemo na njih da nam se uvuku pod kožu pa počnemo da im tolerišemo mnogo više nego što smo inače spremni na to? Da li je cijena sreće naš ponos? Ponekad sklopim oči i vratim fil u glavi, pa filmovi i slike smijeha i suza naviru. Sjećanja su ponekad možda i vrijedna svega, jer će nam samo ona ostati. A možda i ne. Naime naukom dokazano, čovjek je jako zaboravno biće. Dok ribi trebaju dvije sekunde za zaborav, kod čovjeka taj proces traje nešto duže. Ponekad valjda treba biti i riba i zaboraviti. Džaba, ne mogu.

13.08.2013.

Idi lezi, ne bulazni

Neke borbe traju danima, mjesecima pa i godinama. Moja traje životno, pa ko prvi odustane. Tako nekako ti dođe druže, velim ja ... Život ti je borba i još malo borbe i taman kada je vrijeme da se malo odmoriš kreće nova runda. Ponekad se možda samo trebaš prepustiti, uživati u pojedinim trenutcima i boriti se za iste. A eto, ja baš. cijeli život borim se sa sobom, pa nikako na kraj da izađem. Ponekad pomislim da ustajem na lijevu nogu svaki dan, a možda samo sebi sama podapinjem. I tako, u sitne sate u utorak ujutro, teretim glavu nevažnim pitanjima. Da ne napišem nešto nepromišljeno idem u slatke snove. Bar tamo još uvijek ima mjesta za ovako maštovite kao što sam ja.


Idi lezi, ne bulazni
<< 10/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1407

Powered by Blogger.ba